EGIPAT, BRAZIL, TURSKA: POTRESI SVJETSKE REVOLUCIJE

 Dragi čitaoci, donosimo vam rezoluciju IMT-a -  Internacionalne marksističke tendencije - koja detaljno analizira trenutno globalno stanje, njegove mogućnosti i mjere koje sve marksističke grupe moraju preduzeti. Smatramo da se radi o izuzetno korisnim smjernicama i više nego tačnoj analizi - koja je neophodna za razumijevanje naših lokalnih prilika, jer su i one same dio daleko većeg globalnog sistema, te se moraju rješavati i sagledavati u okviru istog. Kapitalizam je globalan, prodirući u sve zemlje i sve pore društva, pa i svakodnevnog života: njemu se može suprotstaviti samo istinski internacionalan pokret, koji je negacija principa kapitalizma - potekla upravo iz svijeta koji je kapital oblikovao! To je najgori užas buržoazije. Budući socijalistički svijet će zadržati povezanost zemalja i visok stupanj sredstava za proizvodnju, tačnije, biće krajnje otjelotvorenje tih principa: ne-humanost današnjice se dijalektički, sintezom Revolucije, pretvara u humanost.

 "ona tendencija koja izrasta zajedno sa revolucijom, koja je u stanju da predvidi sopstvenu sutrašnjicu, i nakon toga, koja sebi postavlja jasne ciljeve i zna kako da ih ostvari." (Trocki, O politici Komunističke radničke partije Njemačke, govor u Izvršnom komitetu Komunističke internacionale, 24. novembra 1920.)

(Originalni naslov: IMT Rezolucija o trenutnoj situaciji)

 Dramatični događaji u Turskoj, Brazilu i Egiptu su slikoviti dokaz činjenice da smo ušli u potpuno novu globalnu situaciju. Neophodno je da pažljivo ispitamo ove fundamentalne procese kako bismo se suprotstavili tendenciji ka rutinskim tumačenjima.

Od Drugog svjetskog rata, imali smo sedam recesija, ali tekuća je najozbiljnija u istoriji. Tempo oporavka je daleko sporiji nego pri bilo kojem padu u zadnjih nekoliko stotina godina. Pet godina nakon početka krize, svjetska ekonomija je i dalje u glibu recesije i stagnacije.

Oporavak SAD je spor i krhak. Evropa je u dubokoj recesiji. Njemačka, nekada na čelu njenog ekonomskog rasta, je sada na ivici recesije. Slabije ekonomije Južne Evrope su u dubokoj krizi. U međuvremenu, usporavanje kineske ekonomije budi zabrinutost, i takozvane "BRIKS" ekonomije takođe ulaze u krizu.

U Sjevernoj Americi, Evropi i Japanu naći ćemo devedeset odsto ličnog bogatstva. Ako ove zemlje nemaju potrošnju, Kina ne može proizvoditi. A ako Kina ne proizvodi (barem u određenoj mjeri), zemlje poput Brazila, Argentine i Australije ne mogu prodavati svoje sirovine.

Stoga se globalizacija manifestuje kao globalna kriza kapitalizma. Ogromna akumulacija dugova predstavlja ogroman teret na ekonomiji, sprečavajući bilo kakav svrsishodan oporavak. Svugdje se, spuštanjem životnog standarda, smanjuje potražnja i produbljuje kriza.

Pokušaji US Federalnih rezervi da drže kamatne stope niskima i podignu likvidnost ekonomije (“quantitative easing”) pokazali su se beskorisnima u podizanju proizvodnje. Kapitalisti pozamljuju novac po niskim kamatnim stopama i koriste ga za špekulacije na berzama. Koriste ga ili za preuzimanje drugih kompanija, ili za kupovinu dionica u sopstvenim firmama, kako bi podigli njihove cijene. To je objašnjenje berzanskog "buma" u trenutku kada SAD ekonomija raste puževim korakom.

Upumpavanje novca u ekonomiju (u orig. Quantitative easing - primjedba prevodioca) je bila kolosalna kocka. Izračunato je da ne može biti inflacije dok tržišta stagniraju. Stoga su pumpali sve više i više novca u ekonomiju, nadajući se reaktivaciji. Ovo se da uporediti sa narkomanom koji unosi droge u svoj organizam ne bi li bio "high". Ali ovakva politika je podložna zakonu padajućih prinosa. To jest, njena efikasnost jeste podložna, i sve veće i veće količine su potrebne za postizanje istih rezultata.

Monetaristi su (tačno) ukazivali da će, prije ili kasnije, "upumpavanje novca u ekonomiju" završiti u eksploziji inflacije. Ovo će zauzvrat rezultovati naglim povećanjem kamatnih stopa, i novom i još dubljom krizom. Ali, čim je Federalna rezerva objavila svoju namjeru da zaustavi "pumpanje novca", berze širom svijeta su doživjele oštar pad. To nam pokazuje i nervozu buržoazije i ekstremno krhku prirodu "oporavka".

Po svom obimu i globalnom karakteru ova kriza je bez presedana. Tačno je da konačna kriza kapitalizma ne postoji. Ali sama činjenica da se kapitalizam može oporaviti od kriza ne govori nam ništa o specifičnoj fazi kroz koju kapitalizam prolazi.

Pitanje na koje se mora odgovoriti jeste: koliko će kriza trajati? Na koji način će se pronaći rješenje? I po koju cijenu? Neki buržoaski ekonomisti predviđaju da će rješavanje krize eura potrajati dvadeset godina. Dvije decenije pada životnog standarda i asketizma će rezultovati eksplozijom klasne borbe svugdje. Toga se vladajuća klasa plaši.

Ne samo da vladajuća klasa ne može dozvoliti nove reforme; ne može se dozvoliti niti postojanje dostignuća iz prošlosti (ovdje se misli na dostignuća "socijalne države", ostvarena nakon Drugog svjetskog rata - prim. prev.). Tako je recept za klasnu borbu potpun. I tako se suočavamo sa budućnošću dugogodišnjeg, možda i višedecenijskog, pada životnog standarda. Ovo će imati sveobuhvatan uticaj na svijest radničke klase.

Od Turske do Brazila

"Bum" kapitalizma poslužio je maskiranju dubinskih protivuriječnosti društva, ali ih nije uklonio. Dobici ekonomskog prosperiteta nisu ravnomjerno raspodijeljeni. Prema UN, 2% najbogatijih posjeduje više od polovine svjetskog bogastva, dok najsiromašnija polovina svjetske populacije posjeduje jedva 1% tog bogatstva.

Između najsiromašnijih i najbogatijih otvoren je nepremostivi jaz, svugdje. Kako je Marks rekao: "Akumulacija bogatstva na jednom polu je, stoga, istovremeno akumulacija mizernosti, agonije ropskog rada, ignorantnosti, brutalnosti, mentalne degradacije, na suprotnom polu, tj., na strani klase koja proizvodi sopstvene proizvode u formi kapitala." (Kapital, tom prvi, 25:4)

Ovo je ekonomska zaleđina socijalnih eksplozija u Turskoj i Brazilu, koje predstavljaju naglu promjenu situacije. Obje zemlje su posmatrane kao modeli ekonomskog rasta i političke i socijalne stabilnosti. Sada se sve preobrazilo u svoju suprotnost.

Blokada kapitalizma nalazi izraza u naglim skokovima svijesti mase. Nagla i oštra povećanja su neizbježna u ovakvoj situaciji i morami biti spremni za njih. Svugdje tik ispod površine ključa bijes, koji se ispoljava kao masovne eksplozije u Tunisu, Egiptu, Španiji, Grčkoj, Turskoj, Bugarskoj, Rumuniji, Brazilu, i dalje. Rusija, Kina i Saudijska Arabija suočavaju se sa sličnim razvojem situacije.

Ono što gledamo jeste početak svjetske revolucije. Događaji u jednoj zemlji značajno utiču na svijest u drugim zemljama. Moderni metodi komunikacije omogućavaju repliciranje događaja munjevitom brzinom. Revolucija korača od jedne do druge zemlje kao da stare granice više nemaju nikakvog značaja.

Date eksplozije desile su se prilikom niza prividno nepovezanih pitanja, slučajne prirode: plan izgradnje tržnog centra u Istanbulu, i povećanje cijene autobuskih karti u Sao Paolu. No oni su zapravo odraz istog fenomena: nužda se izražava kroz slučaj. Radi se o odrazu kontradikcija koje su se decenijama razvijale u društvu, ispod površine. Jednom kada proces dostigne kritičnu tačku, bilo koji mali incident može pokrenuti mase.

Kapitalistički komentatori su bili potpuno zaprepašćeni dešavanjima u Turskoj. Ali u roku od nekoliko dana slični masovni protesti su protutnjali kroz Brazil, ekonomskog džina Latinske Amerike, izvodeći stotine hiljada na ulice. To su bile najveće demonstracije u zadnjih dvadeset godina. Razotkrili su protivuriječnosti koje su se gomilale u obliku lošeg obrazovanja, zdravstva i neobuzdane korupcije.

Dosada su buržoaziju spasavali nedostatak adekvatne organizacije i vođstva, kao što se najjasnije vidi u slučaju Egipta.

Druga Egipatska revolucija

Periodi oštre klasne borbe će se smjenjivati sa periodima umora, apatije, uspavanosti, pa čak i reakcije. Ali će oni biti tek uvod u novi i još eksplozivniji razvoj situacije, što je jasno pokazano u primjeru Egipatske revolucije.

U Egiptu, nakon mjeseci razočaranja i umora, sedamnaest miliona je izašlo na ulice u dotada neviđenom masovnom ustanku. Bez partije, organizacije ili vođstva, u samo nekoliko dana uspjeli su da zbace omraženu Morsijevu vladu.

Zapadniji mediji pokušali su da ovo okarakterišu kao puč. Ali puč je po definiciji pokret male manjine koja zavjereničkim metodama pokušava da prigrabi vlast iza leđa ljudi. A ovdje imamo revolucionarne mase na ulicama i one su prava pokretačka sila iza događaja.

U svakoj autentičnoj revoluciji osnovni pokreti masa predstavljaju pokretačku snagu. Međutim, za razliku od anarhista, marksisti ne obožavaju spontanost, koja ima svoje jake ali i slabe strane. Moramo razumijeti ograničenja spontanosti.

U Egiptu, mase su mogle preuzeti vlast krajem juna. Zapravo, vlast jeste bila u njihovim rukama, ali nisi bili svjesni toga. Ova situacija podsjeća na februar 1917 u Rusiji. Lenjin je istakao da je jedini razlog zbog koga radnici nisu preuzeli vlast u svoje ruke nije bio plod objektivnih okolnosti, već subjektivnog faktora:

"Zašto ne preuzmu vlast? Strelkov kaže: zbog razloga tog i tog. To je besmislica. Činjenica je da proleterijat nije dovoljno organizovan i klasno svjestan. Mora se priznati: materijalne snage su u rukama proleterijata ali se buržoazija pokazala kao pripremljenija i klasno svjesna. To je monstruozna činjenica, i moramo je iskreno i otvoreno priznati, te reći ljudima da nisu preuzeli vlast zato što su bili neorganizovani i nedovoljno svjesni."

Egipatski radnici i omladina brzo uče u školi Revolucije. Zato je junski ustanak bio širi, dublji i svjesniji od Prve revolucije koja se odigrala prije dvije i po godine. Ali još uvijek im nedostaje neophodno iskustvo i revolucionarna teorija koji bi omogućili brzu i relativno bezbolnu pobjedu Revolucije.

Situacija je klinč u kojem nijedna strana ne može odnijeti potpunu pobjedu. To omogućava vojsci da se izdigne iznad ostatka društva i predstavi kao vrhovni arbitar Nacije, iako je u stvarnosti moć bila na ulicama. Povjerenje koje neki ljudi daju armiji i njenoj ulozi pokazuje ekstremnu naivnost. Bonapartizam je ozbiljna prijetnja Egipatskoj revoluciji (bonapartizam - stanje izjednačenosti klasnih snaga, u kome nijedna ne može uzeti vlast u svoje ruke, i u kome određene institucije - vojska, država, itd. - "samostalno" djeluju balansirajući između klasa, istovremeno najsnažnije napadajući revolucionarnu klasu, što je primorava da se sa vremenom sve više oslanja na staru vladajuću klasu ili njene ostatke - prim. prev.). Ovu naivnost egipatske svijesti će spaliti teška škola života.

Otvoreni kontrarevolucionari, Muslimansko bratstvo, su oboreni sa vlasti, ali zbog ograničenja njene potpuno spontane (tj. neorganizovane) prirode, Revolucija nije preuzela vlast. Sa jedne strane, islamski reakcionari spremaju kontrarevolucionarnu pobunu koja prijeti da gurne zemlju u građanski rat, a sa druge, buržoaski elementi, generali i imperijalisti, manevrišu i pokušavaju da masama otmu pobjedu za koju su se krvavo izborile.

Revolucija je bila dovoljno snažna da ostvari neposredni cilj: zbacivanje Morsija i Islamskog bratstva.  Ali nije bila dovoljno snažna da spriječi krađu plodova pobjede od strane generala i buržoazije. Moraće proći kroz još jednu tešku školu ne bi li dostigla nivo koji je nephodan za promjenu smjera istorije.

U Revoluciji se uči brzo. Da je prije dvije godine postojao egipatski ekvivalent Boljševičke partije Lenjina i Trockog, čak i sa svega osam hiljada članova, koliko su imali u februaru 1917., čitava situacija bi bila potpuno drugačija. Ali takve partije nije bilo. Moraće biti izgrađena u žarištu događaja.

Stratezi Kapitala su duboko uznemireni ovim događajima. Ostavljajući po strani nebitne i slučajne elemente, činjenica je da su ovi pokreti inspirisani i pokrenuti istim stvarima. Pred nama je internacionalni fenomen: tendencija ka svjetskom revolucionarnom pokretu. Uočavamo razvijanje sličnih tendencija i u Evropi.

Kriza evra

Kriza Evrope je najdramatičniji izraz trulosti svjetskog kapitalizma. Radnička klasa je trebala platiti teret krize, podnoseći asketske mjere štednje. Ali voljnost masa za prihvatanje daljih rezova životnog standarda ima svoje konačne granice, i one su dosegnute. U Portugalu, konstantni pritisci na životni standard izazvali su rastuće socijalne i političke tenzije, izražene kroz generalni štrajk i masovne demonstracije koje su gurnule vlast u duboku krizu.

Evro nije uzrok krize, ali svi dalji pokušaji spasavanja istog uslovljavaju usvajanje linije divljačke štednje i rezova ("unutrašnja devaluacija"), koja samo još više produbljuje recesiju. Stoga, nezaposlenost raste, ekonomija propada, porezi ne pomažu, a deficit probija sve granice.

Jaz između Njemačke i slabijih južnih zemalja raste, kao i između Njemačke i Francuske, koja se, zbog svoje slabosti, približava jugu. Njemačka želi da prebaci sav teret krize na pleća slabijih zemalja-članica evrozone, što ozbiljno ugrožava jedinstvo iste. Nije nemoguće da ovaj pritisak eventualno dovede do raspada, ne samo evrozone već same Evropske unije.

Sama mogućnost užasava buržoaziju, ne samo sa ove strane Atlantika, već i u SAD. Raspad EU znači rat valuta, kompetitivnu devaluaciju i trgovinske sukobe, što vodi do još dubljeg zastoja ekonomije, katastrofalnih posljedica na svjetskom planu.

Mnogi ekonomisti sada otvoreno govore o mogućnosti raspada EU. Strahujući od alternative, mogli bi uspjeti, protivu svih šansi, da je održe zajedno, ali čak i ako to i bude slučaj, od prvobitnog projekta neće mnogo ostati.

Klasna borba se intenzivira. Revolucionarne eksplozije su očekivane. Revolucionarni potencijal je najuočljiviji u zemljama poput Grčke, Španije i Italije. Ali Francuska ne zaostaje mnogo, a neredi u Britaniji upozoravaju na mogućnost takvih događaja i na ostrvu u narednom periodu.

Buržoazija se suočava sa ozbiljnim izazovom: moraju ukinuti sve ustupke učinjene u zadnjih pedeset godina.  Ali balans klasnih snaga je vrlo nepovoljan po njih.

U zemljama poput Grčke, moglo bi se reći da je revolucija ušla u svoju prvu fazu. Proces je, naravno, nejednak, razvijajući se brže i intenzivnije u nekim zemljama, posebno u Južnoj Evropi,  i sporije u zemljama koje su stekle rezerve "masti" u prethodnom periodu. Ali proces se svugdje kreće u istom smjeru.

Grčka

U Grčkoj, svjedočimo kretnji ka revoluciji. Radnici i omladina pokazali su izvandrednu odlučnost i volju za borbu, ali još uvijek nisu osmislili program društvenih promjena. Znaju šta žele ali ne znaju kako da te želje i izraze. Sa snažnom marksističkom strujom, Grčka bi bila u zenitu pobune. Ali naše male snage nisu dovoljno snažne da pruže neophodno vođstvo.

Osjeti se privremena uspavanost, jer radnici su odlazili na niz dvadesetčetvoročasovnih štrajkova, jedan za drugim, i nisu ostvarili ništa. No raspoloženje ostaje revolucionarno. Reformistički sindikati i staljinističko vođstvo obuzdava klasu. Ali sukob povodom gašenja državne televizije (ERT), pokazuje da pokret može eksplodirati svakog trenutka. Ništa nije riješeno.

Samarasova vlada je slaba i razjedinjena. Samaras je potpuni empirista. Tetura se od jedne krize do druge, bez i najmanje predstave kuda ide. Vlada je odveć slaba za pokretanje neophodnih koraka. Rascijepljena je i ne može potrajati. Prije ili kasnije, buržoazija će morati predati otrovni pehar Ciprasu i SIRIZI.

Dio vladajuće klase bi nesumnjivo preferirao pomak ka reakciji. Ali znaju da bi to dovelo do građanskog rata, bez zagarantovane pobjede. I tako će poslati radnike u školu reformizma, ne bi li naučili lekciju, koja će biti vrlo bolna. Vlada SIRIZE bi bila suočena sa jasnim izborom: ili raskinuti sa buržoazijom i braniti interes radničke klase, ili kapitulirati pod buržoaskim pritiscima i izvršavati diktate Trojke (izraz koji označava Evropsku komisiju, MMF i Evropsku centralnu banku - prim. prev.). Nema trećeg puta.

Cipras je postao popularan zato što se činilo da zastupa radikalnu politiku, raskid sa Memorandumom, itd. Ali otkako se približava vlasti, sve više i više ublažava retoriku. Pažljivo izbjegava prevelika obećanja kako ne bi zaplašio buržoaziju, i smanjio očekivanja masa.

Međutim, očekivanja će biti visoka. Ako ljevičarska koaliciona vlada, predvođena SIRIZOM, ne uspije da preduzme korake protiv krupnog biznisa, izazvaćeg talas gorkog razočaranja, pripremajući put za vladavinu još desničarskije koalicije, vjerovatno između Nove demokratije i Zlatne zore (Khrysi Agri).

U ovakvim uslovima, Zlatna zora će rasti na desnom dijelu pol. spektruma, a KKE (Komunistička partija Grčke - prim. prev.) na lijevom. U tom periodu, jedna nestabilna vlada će smjenjivati drugu. Lijeve koalicije će smjenjivati desne. Ali nikakva kombinacija parlamentarnih snaga ne može razriješiti krizu.

Grčka vladajuća klasa će oprezno nastaviti, ispitujući stanje kroz postepeno uvođenje reakcionarnih zakona i mjera koje ograničavaju demokratska prava. Pokušaće pomak ka parlamentarnom bonapartizmu prije uvođenja otvorene diktature.

Ali mnogo prije uspjeha reakcije, imaćemo niz socijalnih potresa, koje će postaviti pitanje moći. U takvim okolnostima, revolucionarna tendencija može munjevito izgraditi svoje snage. Na ramenima grčke sekcije leži teška odgovornost, i grčkom pitanju se mora dati ogroman značaj u čitavoj agendi Internacionale.

Svijest

Kontradikcija između nivoa svijesti pokreta i zadataka koje mu istorija nameće može biti razriješena isključivo iskustvom masa.

Svijest obično zaostaje za događajima. Ali ih i može sustići sa "praskom". To je pravo značenje revolucije. Suština revolucije jeste munjevita promjena raspoloženja masa. Eksplozija može buknuti iznenada, bez upozorenja, kada se najmanje očekuje. To je značenje zbivanja u Turskoj i Brazilu.

Kako se kriza produbljuje, raspoloženje masa se mijenja. Svugdje svjedočimo suprotstavljanju politici štednje. Ovo je shvaćeno čak i od strane segmenta buržoazije. Ljudi mogu trpiti samo do određene granice. Ta granica je dosegnuta.

U periodima ubrzanog rasta, uprkos napornom radu i intenzivnoj eksploataciji, mnogi radnici su mogli naći rješenje individualnim potezima, poput prekovremenog rada. Ta opcija više nije moguća.  Samo kroz borbu može se odbraniti trenutni standard, a kamoli omogućiti bolji. Psihologija radnika se suštinski mijenja. Preovladava raspoloženje bijesa i ogorčenosti.

Jedan po jedan, različiti slojevi pristupaju borbi. Tradicionalnom proleterijatu pridružili su se slojevi koji bi ranije bili smatrani srednjom klasom: učitelji, javni službenici, doktori, medicinske sestre, itd.

Međutim, nakon decenija relativnog klasnog mira, radnicima treba inicijalni period "zagrijevanja mišića", poput atletičara koji je "ispao iz forme". Škola masovnih štrajkova i demonstracija je priprema za ozbiljnije stvari. U cjelini, radna klasa može učiti samo iz iskustva.

Pomaljanje krize na obzorju je inicijalno šokiralo radnike, koji je nisu očekivali. U mnogim slučajevima, bili su traumatizirani i nemoćni da reaguju. Ali to se mijenja. U jednoj po jednoj zemlji, radnici i omladina kreću putem borbe, i kroz iskustvo borbe, klasa osjeća sebe kao klasu.

Nakon određenog perioda, sve stare reformističke iluzije će se raspršiti u svijesti radničke klase, koja će se očeličiti u borbi. Prije ili kasnije, ovo će uticati i na masovne radničke organizacije.

Masovne organizacije

Masovne organizacije znatno zaostaju za događanjima. Tridesetih (i sedamdesetih), masovne centrističke tendencije su se brzo razvile u radničkim partijama. Još uvijek nismo u toj fazi. Naprotiv, raspoloženje bijesa koje postoji u masama teško da nalazi bilo kakav odziv u masovnim organizacijama.

Paradoksalno je da su baš te organizacije, stvorene od strane radničke klase zarad mijenjanja društva, postale monstruozne prepreke na putu radničke klase. Dekade kapitalističkog buma su do krajnosti degenerisale ove organizacije, uključujući i političke partije (socijal demokratske i bivše "komunističke" partije) i sindikate.

Dijalektika istorije se surovo osvetila reformistima i staljinistima. U samom trenutku kolapsa kapitalističkog sistema, reformističke vođe čvršće nego ikada drže "tržišta". Potonuće zajedno sa njim. To je recept  budućih kriziranja svih ovakvih organizacija.

U Francuskoj, Holandova izborna podrška je za svega nekoliko mjeseci kolapsirala na najniži nivo još od 1958. U Grčkoj, Pasok je praktično zbrisan. U Italiji, nekadašnja Komunistička partija (PCI) se raspustila, a PRC (Partito della Rifondazione Communista, pokušaj obnove nekadašnje Komunističke partije Italije - prim. prev.)  se naglo raspada, kažnjen od strane radnika zbog izdaja u Prodi koalicionoj vladi. U Španiji, PSOE (Španska socijalistička radnička partija, socijal-demokratskog opredjeljenja, koja je izgubila generalne izbore 2011. - prim. prev.) ne bilježi pomake uprkos nepopularnosti PP (Partido Popular, konzervativna desničarska stranka - prim. prev.) vlade.

U Britaniji, laburističke vođe su preplašene od same mogućnosti da dođu na vlast. Ne bore se za većinu. Ne obećavaju bilo kakve reforme, itd., zato što strahuju da bi to ohrabrilo radnike i sindikate na još više zahtijeva. Njihove opaske nisu upućene radnicima, već šefovima i bankarima, tražeći njihovo odobrenje. Od reformi, došli su do kontra-reformi.

U većini zemalja došlo je do kolapsa ljevice. Lijevi reformisti su beznadežni empiristi, baš kao i desničari. Radi se samo o dvije različite vrste empirizma. Insistiraju na zastarjelim kejnzijanskim konceptima. Niko ne govori o socijalizmu.

Bivše staljiniste istorija kažnjava zbog njihovih zločina. Skrenuli su udesno, naročito posle raspada SSSR-a, i više nisu ni sijenke onoga što su nekada bili. Duboko su skeptični povodom socijalizma i nemaju nimalo vjere u radničku klasu.

Stari staljinisti su barem bili karikatura "prave stvari". Sada su samo blijeda imitacija reformizma. Posljedično, u trenutku kada kapitalizam prolazi kroz tešku krizu, kada ideja komunizma mora privući što veću publiku, pokazali su se nesposobnim u dosezanju radikalizovanih slojeva radnika i omladine. U nekim zemljama su potpuno nestali.

Trocki je rekao da je izdaja implicitna u reformizmu. Ovdje ne govorimo nužno o svjesnoj izdaji već o činjenici da ako neko prihvati kapitalizam, nužno prihvata i zakone kapitalizma. Pod ovim uslovima, jako kritičko raspoloženje će se brzo razviti. U određenoj tački doživjećemo turbulente diskusije u kadrovima i kristalizaciju ljevice.

Reformisti priželjkuju povratak "normalnosti", ali to je utopijski san. Održavanje kapitalizma u epohi njegovog opadanja zahtijeva sveobuhvatan pad životnog standarda. Ove vođe odražavaju prošlost, a ne sadašnjost ili budućnosti. Socijalističke i bivše komunističke vođe više ne uživaju bezuslovnu radničku podršku. Naprotiv, vlada kritički stav, pa čak i  otvoreni skepticizam.

To ne znači, kako sekte zamišljaju, da će ove organizacije jednostavno nestati. Reformisti imaju duboke korijene u klasi i mogu se oporaviti čak i u naizgled nemogućim situacijama. Kada mase traže alternativu, neće se obratiti sektama, već će iznova i iznova iskušavati stare partije i vođe sve dok ih konačno ne odbace i ne počnu tragati za novim političkim smjernicama.

Radnici će iskušavati partije i vođe jedne za drugim u očajničkom pokušaju nalaženja izlaza iz krize. Odbacivaće ih jednu po jednu. Klatno oscilira između ljevice i desnice. Za razliku od tridesetih i sedamdesetih, ljevica u socijaldemokratiji je slaba. Ali kako kriza jača, dolaziće do diferencijacije u masovnim organizacijama.

Brzi uspon SIRIZE u Grčkoj i napredak Melanšona i Fronte de Gauche u Francuskoj indikacije su procesa koji će se u narednom periodu ponavljati u još većoj razmjeri. U oba slučaja, međutim, snage novih ljevičarskih pokreta nisu pale sa neba, već su proizašle iz rascijepa u postojećim masovnim organizacijama (KKE u Grčkoj i Socijalistička partija u Francuskoj).

Socijalističke i komunističke partije će u budućnosti doživjeti niz kriza, koje će stvoriti vrlo povoljne uslove za rast masovnih marksističkih tendencija.

Sindikati

Trocki je rekao da su sindikalne vođe najkonzervativnija društvena sila. Nikada ove riječi nisu bile tačnije. Ali radnici nemaju drugdje da odu. Masovni pokreti se mogu spontano razviti, odozdo, bez vođstva. Radnici će improvizovati raznorazne ad hoc komitete i kampanje.

Anarhisti i sekte posmatraju ove pokrete kao alternativu sindikatima. Ali radnička klasa ne može napustiti sindikate, koji će kasnije biti uključeni u pokret. Ad hoc organizacije imaju svoju ulogu, ali ne mogu nadomijestiti strpljivi revolucionarni rad na transformisanju sindikata.

Većina sindikalnih vođa živi u prošlosti i potpuno su nespremni za period u koji smo ušli. U trenutku kada se kapitalistički sistem svugdje raspada, oni se očajno drže "tržišta" i pokušavaju da ga spasu po svaku cijenu -  pa i na štetu radnika.

Ali masovne organizacije ne egzistiraju u vakuumu. To naročito važi za sindikate.  U izbornom procesu, beznadežni, demoralisani elementi biće odbačeni u stranu i zamijenjeni mlađim, militantnijim ljudima koji su spremni da rizikuju zaposlenje u sučeljavanju sa šefovima i borbi za radnička prava.

Pod pritiskom kadrova, sindikalne vođe će se postaviti na čelo borbe ili će biti odbačeni i zamijenjeni ljudima koji su u dodiru sa članstvom. Sindikati će se iznova i iznova preobražavati u toku borbi.

Pogrešno je misliti da je reformizam, čak i u ovom trenutku, u potpunosti diskreditovan. Mase bi voljele reforme. Ali u ovakvim uslovima, neophodno je boriti se i za najmanje reforme. Naša kritika reformista ne počiva na njihovom zalaganju za reforme, već na činjenici da se ne bore za iste, prihvatajući kontra-reforme - predajom pritiscima krupnog biznisa.

Ka Evropskoj Revoluciji

Prije tri godine "Financial Times" je govorio o "teškim i opasnim vremenima". Ove riječi su se pokazale više nego istinitima. Vladajuća klasa je preplašena socijalnim i političkim efektima krize, kao i mjerama koje je primoravaju da sprovede. Reformističke radničke vođe su ti koji su do sada spašavali situaciju, pokazavši se najvjernijim slugama Kapitala.

Klase se spremaju za odlučni obračun. U sledećih pet ili deset godina svjedočićemo najozbiljnijim sukobima još od tridesetih. Moguće je povući mnoge paralele između sadašnje situacije i tridesetih. Ali tu su i bitne razlike.

Glavna razlika je radikalna izmjena u balansu klasnih snaga. Radnička klasa je sada ubjedljiva većina u svim razvijenim kapitalističkim zemljama i igra ključnu ulogu u zemljama poput Turske, Brazila, Egipta i Indonezije. Prije Drugog svjetskog rata, evropska buržoazija je imala snažan oslonac u seljačkim masama, što djelimično objašnjava uspješnost naglih prelaza ka fašizmu u Njemačkoj, Italiji i Španiji. 

Sadašnji odnos klasnih snaga isključuje mogućnost brzog razriješenja. Sadašnja situacija može trajati godinama, sa usponima i padovima. Pokret će se odigrati kroz niz talasa, kao u Španiji, gdje je Revolucija zapravo počela 1930., talasom štrajkova i demonstracija prije pada monarhije 1931.

U ovakvom revolucionarnom periodu, svi zastoji i porazi su tek uvod u nove potrese, koji će zasijeniti sve prethodne pokrete. Španska revolucija je prošla kroz čitav niz faza, prije nego što je konačno poražena maja 1937. u Barseloni.

U toku tih sedam godina periodi značajnog revolucionarnog napretka, poput deklaracije republike 1931., smjenjivali su se sa periodima razočarenja, očaja čak. Bilo je strašnih poraza, poput poraza Asturijske komune 1934., pa čak perioda najcrnje reakcije, poput Bienio Negro (Dvije crne godine), 1933.-1935.

Sličan proces se danas odigrava u čitavoj Evropi, bržim ili sporijim tempom, manjim ili većim intenzitetom. Grčka je najslabija karika u lancu evropskog kapitalizma, ali postoji mnogo slabih karika. Proces u Grčkoj je odmakao dalje nego bilo gdje drugdje, ali samo pokazuje, osobito oštroj formi, šta će zadesiti i ostale evropske zemlje.

Francuski štrajk maja 1968. je bio najveći u istoriji. Ali, na mnogo načina, bio je i lakouman događaj. Nakon dekada prosperiteta mladost je odlikovala određena doza naivnosti. U daleko težim današnjim uslovima, ova vrsta kvazi-anarhističke djetinjarije će se raspršiti u svijesti omladine. Ova generacija će biti očeličena, i borbe će biti teže i brutalnije.

Strategija i taktika

Strategija i taktika nisu isto. Opšte razumijevanje procesa jeste neophodno, ali konkretna i praktična primjena istog može biti različita u svakom datom trenutku, i taktika katkada može biti čak i oprečna strategiji.

Shvatamo da će se, u određenoj fazi, oštra polarizacija društva manifestovati kroz podjele masovnih organizacija, počevši sa sindikatima.

Potresi su neizbježni. Ali bez vođstva, neće biti dovoljni. Pokret okupiranja trgova u Španiji je dostigao ogromne razmjere, ali nije ostvario ništa i brzo se ugasio. Snage marksizma su odveć male da bi odredile ishod takvih masovnih pokreta. U većini zemalja, ograničene su na propagandni nivo. Ali moramo biti spremni.

Moramo spremiti inteligentne i prikladne tranzicionalne zahtijeve pri svakoj fazi. Ali, u trenutnim uslovima, to nije dovoljno. Aktivno učestvujući u svakoj borbi (štrajkovi, generalni štrajkovi, masovne demonstracije, itd.), moramo pažljivo objašnjavati da samo radikalni prekid sa kapitalizmom može riješiti probleme.

Nacionalizovana planska ekonomija može riješiti nezaposlenost momenalnim uvođenjem šestočasovnog radnog dana, četiri dana rada nedeljno, bez smanjenja plate. U našoj propagandi naglasak mora biti na kolosalnim gubicima proizvodnje zbog nezaposlenosti miliona, i posljedicama koje trpe žene, djeca, itd.

Istovremeno, moramo naglasiti ogromni proizvodni potencijal novih tehnologija: informacije, kompjuteri, "just in time" proizvodnje (pokušaj poboljšanja performansi računara - prim. prev.), robota, itd. Ako bi se racionalno koristili, to bi značilo da će ljudi raditi manje, a ne više, za zadovoljenje svojih potreba.

Moramo dosegnuti najrevolucionarnije elemente i podučiti ih idejama marksizma. U revolucionarnoj situaciji mala grupa sa ispravnim idejama može brzo narasti - kvalitet postaje kvantitet i kvantitet postaje kvalitet. Zadatak je, stoga, izgraditi marksističke snage sa jednom hitnošću koja se pri ovoj fazi uglavnom ne može pronaći kod masovnih reformističkih organizacija. Omladina se naročito brzo radikalizuje i otvorena je ka revolucionarnim idejama.

Protivuriječnost između nivoa svijesti masa i zadataka koje istorija postavlja može se riješiti samo sticanjem iskustva velikih i eksplozivnih događaja. Ali oni se podrazumijevaju u datoj situaciji. Biće oštrih skretanja i naglih promjena, naročito u svijesti.

U prošlosti, revolucionarne ideje su skeptično dočekivane. Ali sada ih ljudi sami traže. U Grčkoj, 63 procenta stanovništva kaže da želi suštinsku promjenu u društvu, dok 23 odsto želi revoluciju. Izuzetne brojke: u suštini, 86 odsto stanovništva smatra revoluciju svojim spasenjem.

Moramo prihvatiti ideju fundamentalne promijene situacije, i osjećaj hitnosti u građenju revolucionarne organizacije. Suočimo se sa inertnošću. Prije svega, posvetimo posebnu pažnju teoriji i političkom obrazovanju, bez kojih smo ništa.

Mogućnosti su velike. Prije svega, imamo svježe mase aktivirane omladine koje tragaju za idejama marksizma, ne sutra ili prekosutra, već upravo sada. Moramo ih naći, stupiti u dijalog i pridobiti ih idejama marksizma.

London, 11. jul 2013.

Preveo: L.B.