Crveni otpor je pokret mladih crnogorskih socijalista. Zalažemo se za socijalnu jednakost, socijalistički preobražaj društva i afirmaciju marksizma.
Smatramo da je politički izbor današnje Crne Gore, tj. „vlast ili opozicija“, potpuno lažan; sve današnje partije u CG su anti-radničke, stvarajući iluziju „demokratije“, dajući legitimitet pljački zemlje, pod eufemizmom „privatizacije“.
Sve što današnja političarska kasta može ponuditi svodi se na dalju privatizaciju društvenog vlasništva, bogaćenje male kriminalno-finansijske elite, i satelitski status u okvirima globalnog kapitalizma – koji i sam prolazi kroz jednu od svojih najtežih kriza. Kapitalizam je kriza: morala, porodice, ljudskog dostojanstva i života.
Mi moramo izgraditi masovni radnički pokret, koji će shvatiti da je interes radnika CG – socijalizam. Ne repliciranje prošlosti, jugoslovenskog birokratskog aparata i totalitarne vladavine, već demokratski socijalizam – u kome su proizvodni pogoni društveno vlasništvo i pod kontrolom radnika, ekonomija usmjerena ne ka profitu, već ka potrebama stanovništva, a najširi politički pluralizam dopušten.
Sadašnji crnogorski državni aparat i dalje primjenjuje represivne metode partijske birokratije, pod tankim velom „demokratije“ i „ljudskih prava“, slovima na papiru, ne bi li neometano nastavio sa pljačkom i eksploatacijom radnih ljudi. Kontrolisana „opozicija“ mu samo daje na kvazi-legitimitetu.
Samo obaranjem partijske i državne birokratije, te nacionalizacijom tajkunske privatne imovine, crnogorski narod može biti slobodan. Tek tada crnogorski radnici će raditi za svoje i potrebe društva, a ne za bogaćenje šačice lopova, domaćih i inostranih kapitalista. Takva Crna Gora će moći da jača veze sa susjednim zemljama – ne u vidu paktiranja političara, pod pokroviteljstvom inostranih gazdi, već bratstva radnih naroda.
Pored radnika, naročito pozivamo i svu omladinu da nam se pridruži. Omladina nije nikakva zasebna društvena sila; već sutra će biti radnici ili eksploatatori, društveni paraziti; i borba za prava radnika je istovremeno borba i za omladinu, za slobodu čitavog društva. Naša omladina je dezorijentisana, banalizovana i takođe žrtva užasa kapitalizma; ona rješenje svojih problema, ipak, može tražiti samo u okvirima čitavog društva, samo u sasijecanju korijena problema. Suočavanjem sa eksploatacijom „tržišta rada“, uključivanjem u društvene borbe radničke klase (u kojoj će se i sami naći po završetku školovanja), mladi ljudi se istinski emancipuju i grade svoju budućnost – saradnje, a ne bespoštednog tržišnog takmičenja.
Za socijalizam! Za humano društvo!
