PROGRAMSKE OSNOVE CRVENOG OTPORA

Crnogorski problemi se samo gomilaju, godinama i godinama, bez ijednog rješenja. Društveni potresi nisu daleko. Naša privreda je godinama planski uništavana. Fabrike su prodavane za sitne pare, a biznismeni nisu iznova pokretali proizvodnju, jer je bilo daleko profitabilnije samo prodati fabričke pogone i zemljište. Radnička prava su nepostojeća, sindikati slabi i neorganizovani. Narod je demoralisan i obezglavljen, sve ciničniji i ciničniji prema parlamentarnom cirkusu, sadašnjem jalovom, neproduktivnom i demagškom skupštinskom djelovanju. DPS se zacementirao kao vladajuća stranka, potkupljivanjem i zastrašivanjem glasača, sa "demokratijom" na usnama. Opozicija je marioneta vlasti, "kanal" koji služi za bezopasno iskazivanje narodnog nezadovoljstva. Ona nije sposobna preuzeti vlast, u što smo se uvjerili mnogo puta, niti ima viziju budućnosti zemlje. Svjetska kriza kapitalizma je pogoršala stanje u zemlji. "Investitori" dolaze samo kako bi pljačkali naša prirodna bogatstva, stvarajući ogromne profite od kojih narod nema ništa, padajući u sve goru i goru bijedu. Stanje je neizdrživo, i može ga riješiti samo masovni socijalistički pokret - koji će srušiti kapitalizam i povratiti radničko dostojanstvo.

 Crna Gora je u svojoj dugoj i ponositoj istoriji bila porobljavanja, pustošena, pljačkana. Najveća žudnja crnogorskog naroda jeste žudnja za slobodom. Nama ta sloboda nikada nije poklanjana, već se za nju izborio sam narod, masovnim ustancima i stalnom borbom. Oslobođenje od Otomanske imperije istovremeno je značilo i oslobođenje od feudalizma, tj. podjela bivše spahijske zemlje seljacima. Oslobođenja od fašističkih snaga u Drugom svjetskom ratu, kroz učešće u NOB-u, značilo je oslobođenje crnogorske nacije od prevlasti srpske buržoazije, tj. povratak njene državnosti u jugoslovenskoj federaciji, kao i stvaranje radničke države koja je riješila ključna ekonomska pitanja Crne Gore. Međutim, u svakoj fazi narodne borbe, jedan dio našeg naroda - onaj ne-radnički, eksploatatorska klasa - priklanjao se stranim silama i postajao njihovim najvjernijim slugom. Od aga i begova do četnika i zelenaša, istorija Crne Gore je puna obračuna sa neprijateljima radnog naroda. Današnja vlast, kao i čitava kasta političara, skupa sa domaćim tajkunima, igra sličnu ulogu: prodajući Crnu Goru i njena mukom izgrađena bogastva moćnom inostranom kapitalu SAD-a i EU, a vojno je vezujući za zlikovački NATO pakt, nazivajući to "nezavisnošću" zemlje! Pljačka društvene imovine, tj. njeno prelaženje u privatne ruke, je glavni uzrok gubitka dostojanstva, morala i sigurnosti egzistencije crnogorskog naroda. Stoga će crnogorski radnici morati još jednom stati na čelo sukoba, u konačnoj borbi: koja će zbaciti i lance stranih okupatora i uništiti domaće izdajice, eksploatatore i kapitaliste.

Koju će ulogu, stoga, igrati Crveni otpor? Mi moramo okupljati sve samosvjesne pripadnike radničke klase, i razviti se u partiju radnika, tj. partiju koja nema drugih interesa sem radničkih i koja se bori za ostvarenje interesa svih radnika, ne samo jedne grane ili povlaštenog sloja. Sve ostale crnogorske partije imaju interese koje su suprotstavljeni radničkim, tj. njima upravlja uski sloj funkcionera i birokrata koji su lako kupljeni od strane bogataša. Nema nikakve razlike između vlasti i opozicije: obje grupacije slijede diktate krupnog kapitala, manipulišući narodnim masama nacionalizmom, praznim obećanjima i potkupljivanjem glasača; duboko kompromitovana opozicija ne može niti preuzeti vlast, a kamoli popraviti životne uslove običnih ljudi. Niti nudi alternativu kapitalizmu, koji je od Crne Gore i načinio ono što jeste: opljačkanu satelitsku zemlju.

Stoga, Crveni otpor mora biti drugačiji tip partije. Za razliku od skupštinskih stranaka, u kojima mali krug rukovodilaca odlučuje o svemu, koje primaju bilo koga, pa i ljude sumnjive prošlosti, u svoje redove, i od pristalica zahtijevaju da samo izađu na birališta za vrijeme izbora i ostanu u zimskom snu dok traje njihov mandat, Crveni otpor će biti "avangardna" partija. Šta to znači? Da je naš zadatak okupljanje najsvjesnijih i najpožrtvovanijih radnika, i da će naši članovi morati biti visoko disciplinovani, a i stalno raditi na podizanju svog teorijskog nivoa. Oni će takođe redovno učestvovati u aktivnostima partije, sa punim pravom diskusije unutar partije, te biranja novog vođstva ukoliko imaju potrebnu većinu. Nama ne treba vođstvo koje će diktatorski vladati članovima i sprovoditi svoju politiku bez obzira na njihovo mišljenje, već ono koje je demokratski izabrano i koje izražava stavove i želje većine članova. Naše načelo jeste demokratski centralizam, tj. uređenje u kome članovi odgovorno i prilježno ispunjavaju odluke partijskog vođstva, ali imaju najveći nivo slobode u samom procesu odlučivanja, tj. biranja linije partije. Marksizam, kao teorijsko oruđe radničke klase, koji objašnjava njene interese i zadatke, jeste ideologija naše stranke, te je stoga naš prvi  zadatak buđenje radničke svijesti u narodnim masama i njihovo podstrekivanje na akcije. Svakodnevnom borbom za radnička prava i zahtijeve, pokušaćemo da poboljšamo život radničkih masa. Ali, konačni cilj nisu reforme, jer znamo da je pravi korijen problema upravo -  kapitalizam.

Čak i oni radnici koji nemaju ni vremena ni snage da učestvuju u svim partijskim aktivnostima, mogu učestvovati u nekim našim akcijama, kao simpatizeri stranke. Mi nismo nikakva "elitna" grupa; svaki naš pristalica će doprinositi pokretu onoliko koliko želi i može. Crveni otpor će se izdržavati isključivo članarinom, i prihodima pristalica, ne prihvatajući ni centa od bilo kakvih "lobija", institucija ili biznismena. Inostrani i domaći kapitalisti, svojim velikodušnim "donacijama" partijama, zapravo kupuju date partije i njihovo vođstvo; ona partija koja svoju finanjsku nezavisnost duguje "investitorima" ne može odražavati interese običnih ljudi.

Za šta se zalažemo

Prije svega, socijalistički preobražaj  Crne Gore neće biti moguće izvesti samo pukim osvajanjem parlamentarne vlasti, na izborima, naređenjima "odozgo". Taj preobražaj će biti moguć samo masovnim učešćem crnogorskih radnika, kroz sindikate i radničke savjete, u svim ekonomskim i političkim procesima. Kao prvo, mora se stati na kraj pljački zemlje i samovolji kapitalista - što znači, prije svega, neodložnu nacionalizaciju krupnih preduzeća, kojima će upravljati sami radnici, organizovani u radničke savjete. To će značiti povratak "radničkog samoupravljanja", koje će ovoga puta biti zaista nezavisno, a ne "nadzirano" i kontrolisano od strane KPJ ili bilo koje partije, kao u Jugoslaviji. Zatim će uslijediti nacionalizacija srednjih preduzeća, postepenija, kako bi se izbjegao privredni haos. Država će, uz učešće istinski nezavisnih sindikata i radničkih savjeta, godišnjim planovima usmjeravati i uravnotežavati sve grane crnogorske privrede. Sadašnji parazitski kapitalizam ne može unaprijediti domaću industriju, uprkos obećanjima o investicijama, već je samo još dalje upropastiti. Socijalistička država će, pak, koristiti masovnu koncentraciju proizvodnih snaga u svojim rukama ne bi li planski razvila privredu, koja neće biti orijentisana ka profitu, već ka ispunjenju potreba stanovništva, smanjujući nezaposlenost. Birokratija, rak-rana današnje države, će morati biti smanjena, zaposlena u stvarnoj proizvodnju. Državni funkcioneri i činovnici će primati platu ne veću od prosječne radničke, što će spriječiti stvaranje "elitnog" sloja, držeći ih stalno blizu narodu.

Vlast vlada samovoljno zato što u svojim rukama ima svu silu, tj. represivni državni aparat, poput policije, vojske i ostalih službi. Država nije narodna, već služi za zaštitu interesa crnogorskih moćnika, vladajuće klase. DPS, pa i opozicija, ukoliko bi bili pritjerani uza zid - u opasnosti da izgube svoje privilegije, moć i bogatstvo - upotrijebili bi ovaj aparat protiv samog naroda.  Upravo zato je i vojska profesionalizovana: daleko je lakše upravljati stanovništvom bez vojne obuke, sa šačicom plaćenika koji ne pripadaju radničkoj klasi i odgovaraju samo vlastima. Socijalistička Crna Gora, kao oličenje interesa većine stanovništva, radnika, ne može zadržati ovaj represivni aparat. Stoga se zalažemo za ukidanje profesionalne vojske i vojske uopšte - i za zavođenje narodne milicije. Svaki stanovnik, između 18 i 60 godina, prošao bi kroz vojnu obuku i bio njen pripadnik. Narodna milicija bi, stoga, bio sam narod Crne Gore - naoružan, obučen i spreman da brani svoju zemlju od svih opasnosti! Milicija bi se aktivirala u hitnim slučajevima, poput prirodnih katastrofa i napada na državu, a njeni pripadnici bi sami birali svoje zapovjednike - potpuno demokratski. Naravno, i policija će biti smanjena i stavljena pod nadzor radničkih savjeta i organizacija.

Narodi Crne Gore, koji su u velikoj socijalističkoj Jugoslaviji živjeli u miru i slozi, danas su suprostavljeni jedni drugima, zavađeni, duboko u nacionalnim rovovima. Nacionalizam bukti i inficira sve, naročito omladinu. Istina je, međutim, da je buđenje šovinizma i nacionalizma u čitavoj SFRJ bilo neophodno radi ponovnog uspostavljanja kapitalizma. Uspostavljanje kapitalizma je napad na sva dostignuća radničke klase, poput nacionalizovane ekonomije, besplatnog zdravstva i školstva, radničkih prava i sindikata. Stoga, neophodno je razbiti radničku klasu na nacionalnim i vjerskim linijama. Nacionalni buržuji, huškačkom retorikom, inficirali su segmente radničke klase nacionalizmom, cijepajući jedinstvo radnika, onemogućavajući samostalne klasne akcije. Uostalom, i sama nacionalna kultura ne može cvijetati u uslovima sveopšte oskudice i komercijalizacije, kada je sve podređeno profitu. Ona se banalizuje, postajući tek puko oružje u rukama moćnika, kojim raspaljuju mržnju između naroda. Stoga, u konačnici, nacionalizam porobljava samu naciju. Mi mu se moramo najodlučnije suprotstaviti sveopštim radničkim frontom i solidarnošću, koji se neće obazirati na nacionalnost, vjeru ili polnu orijentaciju. Tek kada dođemo do ekonomskog oslobođenja Crne Gore, uništenja eksploatatorske klase, nacionalne kulture će biti u potpunosti slobodne. Razvijaće se, oslobođene diktata tržišta, miješajući se i sjedininjujući najvrijednija ostvarenja svakog naroda.

Crna Gora mora  biti i internacionalistička, tj. podržavati sve ostale socijalističke i narodnooslobodilačke pokrete. Baš kao što je i naša kriza povezana sa sveopštom krizom kapitalizma u Evropi, tako ni naš socijalizam nikada ne bi mogao uspijeti izolovan, okružen morem kapitalističkih država. Ipak, sjetimo se Oktobarske revolucije koja je inspirisala niz revolucija u čitavom svijetu, dajući primjer svim porobljenim radnicima. Socijalistička Crna Gora, u kojoj će radnici biti slobodni, emancipovani i zbrinuti -  bila bi svjetionik svim ostalim jugoslovenskim, a možda i južnoevropskim narodima. Moramo se povezivati sa svim ostalim socijalističkim državama. Nacionalno pitanje na Balkanu može biti riješeno samo socijalističkom federacijom balkanskih država, kojoj Crna Gora nesumnjivo pripada. Već jednom smo zapalili luču slobode u porobljenoj Evropi, slavnim Trinaestojulskim ustankom. Ostvarenje socijalizma bio bi najveći trijumf naroda Crne Gore, njegovog slobodarskog duha, i skok u narednu fazu istorije, u bolje i humanije čovječanstvo.

Za socijalizam! Za radničku klasu!

Crveni otpor
Avgust 2013.